PTERYGOTA
Holometabola
Coleopteroidea
|
PTERYGOTA |
|
|
Coleoptera - kornjaši
Subordo: Polyphaga
Klišnjaci, skočibube ili puckari. Vrlo raširena porodica kornjaša, koji u šumarstvu dolaze kao korisni i štetni. Imaju produljeno, ovalno tijelo, vratni štit je širok, kao i baza pokrilja. Imaju vrlo razvijene noge, kojima se kreću veoma brzo. Također imaju na donjoj strani prsišta i instrument pomoću kojeg skaču uvis - ako završe na leđima, mogu se uz pomoć tog instrumenta vrlo lako prebaciti na noge, na način da skoče uvis i okrenu se, zbog čega su i dobili ime. Ličinke klišnjaka nazivaju se žičnjaci, žičari ili drotari, zbog izrazito čvrstog i hitiniziranog tijela. Osim valjkastih, postoji još i grupa ličinaka sa spljoštenim tijelom te širokim i urezanim zadnjim segmentom. Najveći broj klišnjaka nalazimo na toplim i osunčanim mjestima, gdje se hrane cvjetnim dijelovima, ali napadaju i lisne uši, čime dolazi do izražaja njihova korisna strana. Kao šumski štetnici dolaze u obzir isključivo žičnjaci, koji oštećuju biljke nagrizanjem sjemenja i korijenja u rasadnicima, gdje mogu počiniti ogromne štete. Najviše napadaju biljke crnogorice, kod kojih izgrizaju mlado korijenje i tako upropašćuju biljku. Najviše nagrizaju vrat korijena, pa u rasadnicima treba provoditi suzbijanje do negdje pete godine života biljke. Prirodni su im neprijatelji krtica i rovka, zatim poljski miševi, a među pticama vrane, čvorci, pupavac i dr. Od korisnih kukaca to su trčkovi, kusokrilci i rovac.
Agriotes
lineatus
L. - prugasti klišnjak. Jedna od najpoznatijih vrsta, ličinka je česta u rasadnicima,
gdje oštećuje korijenje raznog kulturnog i šumskog bilja.
Brachylacon
murinus
L. - crno-smeđi klišnjak sa sivkastim točkama na hrptu, dugačak 10-16 mm. Također
poznati štetnik šumskih rasadnika, pogotovo mladih biljaka.
Elater
sanguineus L.
- crveni klišnjak - vrlo čest pod korom stabala. Ističe se crvenim pokriljem
i sjajno-crnim tijelom. Ličinka se hrani ličinkama strizibuba.
Corymbites aeneus
L. - ličinke počinjaju štete kako na kulturnom bilju u poljima, tako i u šumskim
rasadnicima.
Athous subfuscus
Muell. također čini štete u rasadnicima, dok A. niger L. oštećuje mlade sadnice.
Suzbijanje klišnjaka se u pravilu ne provodi, jer se javljaju pojedinačno i ne počinjavaju veće štete, osim ponekad u rasadnicima.
Dobili ime po neobično mekanom pokrilju. Hrane se drugim kukcima i puževima, pa napadaju i neke šumske štetnike. Najpoznatije su tri vrste koje su kod nas poznate pod imenom šoštari, a to su:
Cantharis obscura
L. - šoštar crna tijela pokrivenog kratkim sivim dlačicama, obrubljena vratna
štita žutom bojom.
Cantharis
fusca L
- vratni štit žutocrvene boje, s crnom pjegom na prednjem rubu.
Cantharis rustica
Fall. - sličan prethodnim šoštarima, samo
mu je vratni štit crven, a u sredini ima crnu pjegu.
Veličina svih šoštara kreće se od 9 do 15 mm. Ličinka je baršunasto crne boje, živi u zemlji i hrani se ponajviše kukcima. Zanimljivo je da vrlo rano, još po snijegu, izlazi iz zemlje i traži hranu. Živi od ljeta do proljeća, a zatim se kukulji. Imazi se javljaju već u svibnju. C. obscura zna oštetiti izboje mladih hrastova, C. fusca ponekad oštećuje borove izbojke. C. rustica je uglavnom karnivor, i najkorisniji od svih šoštara, iako ne u tolikoj mjeri kao gusjeničari.
Porodica s manjim brojem vrsta, od kojih su dvije naročito poznate kao štetnici drva.
Hylocoetus dermestoides L. - smeđasti drvaš - kornjaš produljena, valjkasta tijela, pilastih ticala. Ženka ima produljen zadak koji viri ispod pokrilja. Kornjaši se javljaju pod konac proljeća i vrlo kratko žive; ženka odlaže jaja pomoću leglice u drvo ili u pukotine u kori, u manjim nakupinama. Traži oštećena stabla koja se suše, ili ležeća, a na stovarištima trupce koji su na hladnom i vlažnom mjestu. Za 10-14 dana se izlegu ličinke, koje buše hodnik u radijalnom smjeru. Ličinke izbacuju piljevinu kroz ulazni otvor. Bušenje traje do zime, a u proljeće se ličinka povlači unatrag do ulaznog otvora, proširuje hodnik (da se može okrenuti), zatim se kukulji i za desetak dana izlazi kornjaš (jednogodišnji razvojni ciklus). Napad se najbolje primjećuje na otkoranom drvu, a na neotkoranom hodnici mogu biti i u kori. Tipičan tehnički štetnik, jer smanjuje vrijednost drva, također i polifag, koji napada sve glavne vrste šumskog drveća. Ličinka se, međutim, ne hrani drvetom, već gljivicom Endomyces hylocoeti, koja se hrani celulozom. Gljivicu prenosi u hodnik sama ličinka, koja prenese spore iz jaja za vrijeme leženja. Suzbijanje se uglavnom svodi na preventivne mjere.
Lymexylon navale L. - drvaš brodar. Drugi značajni štetnik iz ove porodice, po građi sličan smeđastom drvašu. Kornjaši se javljaju početkom ljeta, a ženka odlaže jaja pojedinačno na otkorani hrastov materijal. Za razliku od smeđastog, ovaj je drvaš tipičan monofagni štetnik koji napada isključivo hrast, i to tzv. brodarsko drvo, tako da su napadi najučestaliji u brodogradilištima. Suzbijanje se također vrši preventivno, pravilnim skladištenjem drveta i premazivanjem katranom i inim zaštitnim sredstvima.
Porodica korisnih kukaca, koji se hrane raznim štetnicima i ličinkama istih koje se nalaze pod korom i na drvetu.
Thanasimus (Clerus) formicarius L. - mravasti kornjaš. Crvene boje, osim glave, nogu i ticala koji su crni. Ličinka je ružičasta, s čvrsto hitiniziranom glavom i prvim prsnim segmentom. Česta je pojava u šumama, naročito na drveću zaraženom potkornjacima. Kornjaš hvata potkornjake na deblu, a ličinka se zavlači pod koru i najprije hrani otpacima i dijelovima uginulih potkornjaka, a kasnije napada njihove ličinke. Ličinke mravastog kornjaša mogu uvelike smanjiti broj potkornjaka prilikom zaraze.
Clerus mutillarius F. - crne boje, dok su trbuh, baza pokrilja i stopala crveni. Veći je od prethodnog, a nalazimo ga najčešće u bjelogoričnim, većma hrastovim šumama.
Opillo mollis L. - kornjaš i ličinka obično dolaze u suhom drvu, u kojem se hrane ličinkama i kornjašima potkornjaka i pipa. Također su poznati još Tillus elongatus L. i Trichodes apiarius L. Potonji se može naći na cvijeću, a štetan je zbog napada njegovih ličinaka na košnice, u kojima uništava pčele i njihove ličinke i kukuljice, zbog čega je dobio umjetničko ime "pčelinji vuk".
fam. Anobiidae - drvaši kuckari
Ovo je porodica tipičnih tehničkih štetnika, dakle štetnika već izrađenog drveta. Ženke odlažu jaja u pukotine u drvu, ili u već postojeću rupu, ili na samo drvo. Ličinke obično buše dugačke, nepravilne hodnike ispunjene piljevinom. Hrane se drvetom. Razvojni ciklus traje godinu dana, a kornjaši se roje u proljeće. Ličinka na kraju razvoja izbuši hodnik ispod površine drveta i tu se zakukulji, a nakon 2-3 tjedna kornjaš se izvlači kroz rupu koju je načinila ličinka. Iako velikom većinom tehnički, postoje i par vrsta koje su fiziološki štetnici, no štete što ih oni počinjaju znatno zaostaju za tehničkim. Kuckari se za vrijeme kopulacije odaju pravilnim, ritmičkim kuckanjem u drvu, čime dozivaju jedno drugog. Zvuk proizvode udaranjem nadvratnjaka o svod hodnika koji buše. Drugo ime za kuckare je i "mrtvačka ura", po praznovjerju o navještenju nečije smrti. Kuckari napadaju razne dijelove drveta u raznim stanjima: češere, koru, svježe ili suho drvo itd. Najizrazitiji i najopasniji su štetnici koji dolaze na suhom, već prerađenom drvu, te mogu razne starinske predmete pretvoriti u prah.
Anobium emarginatum Duft. - ličinke žive u kori smreke i ne uzrokuju nikakve štete.
Ernobius abietis
Fabr. - ličinke žive u češerima, na kojima ženka odlaže jaja. Najprije pregrizu
vreteno, zbog čega češeri ranije otpadaju, a zatim nagrizaju ljuske. Ličinke
se u proljeće kukulje u napadnutim češerima. Pojava ranog otpadanja češera može
se zamijetiti u smrekovim sastojinama, a suzbijanje se vrši sakupljanjem i spaljivanjem
istih. Ernobius pini Strm.
počinjava iste štete na borovima.
Ernobius nigrinus
Strm. - vrsta kuckara kojih se ličinke zadržavaju u vrhovima grana borova, te
uzrokuju štete slične onima od borova potkornjaka (Myelophilus piniperda). Sekundarni
je štetnik, tako da su štete koje počinjava nebitne.
Xestobium rufovillosum
Deg. - dolazi na ozlijeđenim i suhim dijelovima drveća, te spada u grupu kuckara
koje možemo okarakterizirati kao prijelazni oblik između fizioloških i tehničkih
štetnika. Dolazi na hrastovima, dok X. plumbeum
Ill. dolazi na bukvi i brezi.
Naredne vrste tipični su tehnički štetnici, koji dolaze na već prerađenom drvu:
Anobium punctatum
Geer. (=domesticum Geoffr.) - mrtvačka ura - jedan od najpoznatijih kuckara,
čest u pokućstvu, namještaju i dr. Napada u prvom redu mekano drvo (jelovinu,
smrekovinu, borovinu), ali se može naći i u hrastovini i orahovini.
Anobium pertinax
L. - također dolazi u crnogoričnom drvetu, ali zalazi i u bjelogorično. Kad
jednom napadne drvo, ženka odlaže jaja uvijek na ista mjesta i u iste hodnke,
zbog čega može biti potpuno uništeno.
Ernobius mollis
L. - češljasti kuckar - ističe se naročito ticalima, koja su kod ženke pilasta,
dok mužjak ima dugačke nastavke na svojima. Čest je u hrastovom, bukovom, javorovom,
brijestovom i grabovom pokućstvu, osobito u rezbarenim predmetima.
Suzbijanje kuckara se vrlo teško provodi, i ograničava se na prevenciju, što se čini premazivanjem drveta raznim zaštitnim sredstvima.
fam. Bostrychidae - kukuljičari
Porodica kornjaša koja veoma sliči kuckarima i počinjava iste štete na drveću i drvnom materijalu; čak su nekada bili svrstani u istu porodicu. Tijelo je valjkasto, glava uvučena pod nadvratnjak; ličinke žive u prirodi u suhom, mrtvom drvu.
Bostrychus capucinus L. - crveni kukuljičar - tipičan predstavnik ove porodice. Crne boje, pokrilje i trbuh crveni; dugačak je 8-14 mm, tako da često nalazimo kornjaše raznih veličina. Ličinka je blijedo-žuta, također ima uvučenu glavu pod prvi segment hitiniziranog prsišta. Kornjaši se pojavljuju potkraj proljeća na neotkoranim trupcima hrasta, oraha ili kestena. Nakon kopulacije mužjak i ženka zajedno buše hodnik u bijeli, a pored ulaznog hodnika načine kružnu galeriju u kojoj odlažu jaja. Iz odloženih jaja izliježu se tzv. primarne ličinke, koje tek nakon prvog presvlačenja počinju bušiti hodnike u drvu. Za razliku od čistih hodnika kornjaša, hodnici ličinaka su čvrsto nabijeni piljevinom. Razvijena ličinka kukulji se ispod same površine drveta, a kornjaš prilikom izlaženja načini posebnu rupu. Česta je pojava na skladištima, gdje zna počiniti velike štete na trupcima, poglavito hrastu i orahu. Suzbijanje se, kao i kod većine, vrši preventivnim metodama.
Sinoxylon perforans Schrk. buši hodnike u hrastovim granama, a pojavljuje se i na crniki. Sinoxylon sexdentatum Ol. je još češći u primorju, gdje osim crnike napada još čitav niz drveća, poput smokve, masline, tršlje, crnog duda, japanske mušmule, Judinog drveta itd. Ne mogu se smatrati tipičnim sekundarnim štetnicima, jer čine štete i na zdravim stablima, kada se jednom uvuku u njih. U cilju suzbijanja ovih štetnika, trebalo bi voditi pedantnu kontrolu zaraženih grana te iste odrezivati i spaliti, što nije lako provoditi. Scobicia pustulata F. štetnik je crnike, tršlje, i rogača u primorju.
Mala familija kornjaša, od kojih kod nas dolazi samo rod Lyctus, punktirana i dlakava pokrilja. Lyctus impressus Com. dolazi u primorju u suhom drvu tršlje ili rogača. Lyctus linearis Goeze. je poznat štetnik hrastovih parketa, a L. pubescens Panz. počinja štete na sirovom drvu hrasta i poluproizvodima. Može se naći u skladištima drva, stolarijama, tvornicama drvnih proizvoda i stanovima. L. brunneus Steph. je tehnički štetnik raznih vrsta drveća na stovarištima, a unešen je iz Europe u SAD. Lyctus planicollis Lec. - američki bjelikar - američki štetnik, unešen i u Europu putem paleta od hikorije, osim koje napada i ine vrste drveća.
Lytta vesicatoria L. - babak zeleni, španjolska muha - tipičan predstavnik ove porodice. Napada jasen i drugo drveće. Zelene je metalik boje, ima produženo tijelo duljine 15-20 mm. Roji se pod kraj svibnja i u prvoj polovini lipnja. Nakon kopulacije, koja traje i do nekoliko dana, ženka se spušta na zemlju u kojoj buši rupu i položi 50-ak jaja, a zatim rupu zatrpa. Za nekoliko tjedana pojavljuju se ličinke, koje imaju razvijene noge, ticala i par nastavaka na zatku. Čim se ličinka izlegne, penje se na okolno cvijeće i čeka neku soliternu pčelu (Megachile sp., Osmia sp. i sl.), popne se na nju, a ova ju prenese u svoje gnijezdo. Nakon toga se presvlači, dobija potpuno drukčiji izgled i živi kao parasit hraneći se jajima i ličinkama pčele. Za kratko vrijeme zakukulji se u tzv. lažnu kukuljicu (Pseudochrysalis) i prezimi do idućeg, ili čak drugog proljeća. U proljeće se ličinka ponovo presvlači i za kratko vrijeme kukulji u pravu kukuljicu (pupa libera), iz koje početkom ljeta izlazi kornjaš (=hipermetabolija). Voli osunčana mjesta, a prisutnost se može uočiti po neugodnom zadahu kao od miševa. U krvi babaka ima dosta kantaridina, koji se koristi u medicinske svrhe. Kao štetnik najvažniji je zbog brštenja lišća jasena, no napada i druge vrste. Dolazi masovno samo na pojedinim, osunčanim stablima, a kada obrsti jedno, prelazi na drugo, tako da u globalnim razmjerima ne počinjava veće štete.
fam. Tenebrionidae - mračnjaci
Ponajprije štetnici kulturnog bilja, dok su za šumarstvo od manje važnosti.
Opatrum sabulosum
L. - pjeskar. Kornjaš 7-10 mm dugačak, mutne crne boje, hrapava pokrilja. Ličinka
je najsličnija žičarima. Zna počiniti štete nagrizanjem korijenčića i kore mladih
borova.
Tenebrio obscurus
F. - kornjaš sličan brašnenome mlinaru (T. motitor
L.) čija ličinka živi u brašnu, dok ova živi pod korom suha i trula drveća.
Ličinka je žuta, čvrsto hitinizirana, kao i ličinka žičara, a hrani se ličinkama
drugih kukaca koje žive pod korom. Ne počinja štete, a hrani se štetnim kukcima,
iako baš nije od veće koristi.
fam. Cerambycidae - strizibube
Strizibube ili cvilidrete kornjaši su valjkasta, produžena tijela, dugih ticala, koja su u muških primjeraka dulja od tijela. Glava ličinaka je hitinizirana i uvučena u prvi prsni segment, a po građi iste možemo razlikovati različite vrste. Imazi se roje uglavnom tijekom lipnja i srpnja, a tek pojedinačno prije ili kasnije. Za vrijeme rojenja se najviše zadržavaju na cvijeću, rjeđe na kori drveća ili lišću. Ženke odlažu jaja na koru, u koru ili pukotine drveta. Ličinke žive uglavnom samo u drvetu, a rijetke vrste u zemlji ili na drugim biljkama. U drvetu stvaraju nepravilne, vijugave hodnike ispunjene piljevinom, promjera i do nekoliko centimetara. Ličinke se kukulje na mjestu žderanja, u svrhu čega načine posebnu zipku. Hodnici su dosta slični hodnicima krasnika, ali veći. Razvoj traje, ovisno o vrsti, od jedne do četiri godine, a postoje varijacije i u smislu lokaliteta. Što se tiče štetnosti, ličinke se dijele na štetnike crnogorice i bjelogorice, primarne i sekundarne, štenike stojećih i svježih stabala, te štetnike mrtvog ili suhog drva. Strizibube koje dolaze na bjelogorici dijele se opet na štetnike mekog i tvrdog drveta, a postoje i vrte koje žive u crnogorici i bjelogorici. Bez obzira bili primarni ili sekundarni, to su prvenstveno tehnički, a tek zatim fiziološki štetnici. Svojim napadom dovode do slabljenja vitalnosti stabla, iako je često primaran uzrok drukčiji. U prirodi imaju mali broj neprijatelja; to su u prvom redu djetlići, neke ose najeznice i u manjoj mjeri muhe gusjeničarke. Suzbijaje se uglavnom ograničava na uklanjanje zaraženih stabala i prevenciju.
Prionus coriarius
L. - strizibuba crne boje, duljine 30-40 mm. Ličinka živi u suhom i natrulom
drvu borova, hrastova, breze i bukve.
Ergates faber
Fabr. - ženka do 50, a mužjak do 35 mm duljine, tamnosmeđe boje. Ličinka živi
u trulom drvu bora, ali je nađena i na vrbi i topoli.
Aegosoma scabricorne
Scop. - velika strizibuba, čija ličinka dolazi redovito u panjevima bjelogorice.
Spondylus buprestoides
L. - crno-smeđa strizibuba, nešto dulja od 20 mm. Ličinka živi u suhom i trulom
drvu te panjevima crnogorice.
Asemum striatum
L. - ličinka živi u borovoj građi.
Criocephalus rusticus
L. i C. ferus Muls.
- ličinke također dolaze u suhom borovom drvetu.
Tetropium luridum L., Tetropium fuscum F. - smrekove strizibube. Dolaze na smreci, arišu i boru. Roje se ljeti, a ženka odlaže jaja ispod ljusaka kore, na deblu. Često se mogu naći na oborenim i lovnim stablima, što pokazuje da napada prvenstveno fiziološki oslabljela stabla. Jednogodišnje je generacije. Ličinka buši nepravilni, dosta plitak i širok hodnik između kore i drva. Odrasla ličinka skreće 2-3 cm u drvo, a zatim se okreće i buši prema dolje, stvarajući tipičnu "kvaku", u kojoj se zakukulji. Kornjaš se izvlači kroz isti hodnik, stvarajući izlaznu rupu u kori. U prvom redu sekundarni, ali i fiziološki štetnici, budući da bušenjem između kore i drveta uzrokuju sušenje stabla. Najviše napada stabla fiziološki oslabjela od raznih abiotičkih ili inih biotičkih faktora, a često ju ih nalazimo na neotkoranom ležećem drvu. Od neprijatelja treba spomenuti djetliće i ose najeznice. Suzbijanje se provodi mehaničkim putem, uklanjanjem zaraženih stabala (otkoravanjem) i postavljanjem lovnih stabala.
Cerambyx cerdo L. - velika hrastova strizibuba
Svakako najveća strizibuba, ako ne i najveći kukac naše entomofaune. Duljina tijela iznosi i do 50 mm; ženka je nešto dulja od mužjaka, a ticala u mužjaka dulja od tijela istog. Ličinka živi najčešće u hrastovom drvetu, ali se može naći i u orahu, brijestu, jasenu, a u primorju bademu i marelici. Odrasla ličinka može biti dugačka i do 80 mm, s tri jednostavna oka i vrlo kratkim ticalima. Blijedo je žute boje s smeđe-crnom glavom. Ženka odlaže jaja na starije hrastove, uglavnom starije od 80 godina. Opaža se da su stariji hrastovi, osobito stogodišnji, napadnuti u većoj ili manjoj mjeri od ovog štetnika (park-šuma Maksimir je eklatantan primjer). Simptomatično je da napada u prvom redu zdrava stabla, rijetko boležljiva, a nikada trula ili suha. Dakle, ona je tipičan primarni štetnik. Ličinka najprije prodire kroz koru u bijel, a odande u drvo do srži. Hodnici su eliptični, dimenzija cca 2x4 cm, ispunjeni smeđom piljevinom; stijenke istih crne su od micelija gljivica koje u hodnike prodiru. Mogu biti do 50 cm dugački. Kad je ličinka odrasla, nakon 3-4 godine, načini zavinuti hodnik - već spomenutu kvaku - i na njenom kraju se zakukulji. Kukuljenje se odvija ljeti, a za 5-6 tjedana razvije se kornjaš koji u kvaci prezimi, pa se tek ljeti iduće godine kroz poseban otvor izvlači napolje. Hrastova je strizibuba prvenstveno tehnički, a vrlo malo fiziološki štetnik, jer napadnuta stabla mogu ostati zelena još dugi niz godina, ali su tehnički neupotrebljiva. Uništavanje strizibube teško je, gotovo nemoguće, sprovesti - preporučuje se skupljanje kornjaša, što baš nije praktična metoda. Uglavnom treba obratiti pažnju na uništavanje kornjaša prilikom rušenja stabala starosne dobi od 100 do 200 godina.
Cerambyx scopolii Fussl. - bukova strizibuba
Bukova ili mala hrastova strizibuba upola je manja od hrastove. Posve je crna, a noge i ticala prekriveni su sitnim crnim dlačicama. Često se pojavljuje, a ličinka se najradije zadržava u drvu bukve, zatim hrasta, pitomog kestena, i različitim voćkaricama. Oštećuje drvo na isti način kao i hrastova, ali je zipka, tj. kvaka puno dulja - preko 1 m. Budući da su hodnici znatno uži od onih što ih počinjava hrastova strizibuba, i štete su utoliko manje. Osim ove dvije, u primorskim krajevima dolazi još i Cerambyx velutinus Brulle, koja u primorju počinja iste štete kao i hrastova strizibuba na kontinentu.
Rod strizibuba koji se ne ističe štetnošću, a zadržava se na suhim i polutrulim stablima s kojih još nije otpala kora. Ličinke žive pod korom stabala koja su već napadnuta od strane nekih drugih štetnika, dakle sekundaran je štetnik. Odrasla ličinka pod korom načini zipku koju ogradi grizotinama, širine cca 4 cm. Kod nas dolaze: Rhagium inquisitor L. i Rhagium bifasciatum F. pod korom crnogorice, Rhagium mordax Deg. i Rhagium sycophanta Schrk. pod korom bjelogorice.
Aromia moschata L. - moškatna strizibuba. Zelene je, modre ili ljubičaste boje; izlučuje miris mošusa po kojemu je dobila ime. Velika je 20-30 mm. Kornjaši se mahom zadržavaju na drvu vrbe, topole, breze, javora i dr., na kojem ližu sokove iz drva. Ličinke žive u starim vrbama i u njima buše hodnike u raznim smjerovima. Premda je dosta česta na vrbama, ne počinjava veće štete.
Rosalia alpina L. - alpinska strizibuba. Dolazi u brdskim krajevima, a ličinka živi u zakržljalim stablima bukve; prema tome, ne čini veće štete. Ropalopus insubricus Germ. - javorova strizibuba - također se zadržava u brdskim predjelima, a ličinke obitavaju u gorskom javoru, ali i na drugim vrstama javora. Ima je i u primorju. Phymatodes i Callidium sp. treba spomenuti iz razloga što se zadržavaju u suhom drvu, pa mogu biti transportirane iz šume u skladišta ili čak inozemstvo, a štete koje tada počine mogu biti znatne. Najčešće napadaju bukvu i hrast. Phymatodes testaceus L., Phymatodes lividus Rossi, Callidium aeneum Deg. i C. violaceum L. te Pyrrhidium sanguineum L. najčešći su predstavnici ove grupe štetnika.
Hylotrupes bajulus L. - kućna strizibuba
Najraširenija vrsta strizibube i jedna od najštetnijih za drvni materijal. Možemo ju naći svugdje gdje ima drvene građe od četinjača, najčešće u borovini, jelovini te smrekovini, pa u drvu ariša. Od borova najviše stradavaju bijeli i crni, te limba. Do zaraze dolazi u šumi već na trupcima, a kasnije ju možemo naći u stupovima, gredama, drvnim stubama, podovima, lamperiji, štokovima itd. Ličinka ove strizibube je svakako najopasniji štetnik drva. Kornjaši se kao i kod većine strizibuba javljaju ljeti, ali nešto kasnije, tako da ju možemo naći u kolovozu, pa čak i rujnu. Ženke odlažu jaja pomoću leglice u pukotine u drvu, u skupinama od 50-150. Nakon dva do tri tjedna izlegu se ličinke koje se odmah zavlače u drvo. Normalni razvoj ličinke traje 3-4 godine, ali postoje podaci da može potrajati i nekoliko dekada, što ovisi o stanju drva u kojem se nalazi, a prvenstveno o temperaturi i vlazi. Suzbijanje se provodi premazivanjem drva raznim zaštitnim sredstvima, kako preventivno, tako i kurativno.
grupa Clytina
Nekoliko vrsta strizibuba koje napadaju oslabjela stojeća ili svježe oborena ležeća stabla; također su sekundarni štetnici, a napadaju bjelogoricu, i to najviše hrast i bukvu. Ličinke mogu nanijeti velike štete ako se pojave u većoj mjeri, a njihovom širenju pogoduje ostavnjanje oborenih stabala u šumi na dulje vrijeme. Najtipičniji rodovi su Clytus i Plagionotus; crna su tijela, sa žutim ili bijelim točkama na nadvratnjaku ili pokrilju, a poprečno ravne ili svinute linije - Plagionotus arcuatus L., Plagionotus detritus L., Clytus arietis L., Clytus rhamni Germ. i Clytus tropicus Pz.
Lamia textor L. - mutno-crna, smeđe tomentirana strizibuba 15-20 mm duljine, ličinka koje doseže duljinu od 40 mm, a živi u vrbama, u kojima buši hodnike ponajprije u glavi korijena, te tako sprječava rast šiba. Izrazite štete počinjava na Salix viminalis i S. americana, ako se pojavi u većoj mjeri. Suzbijanje se provodi uklanjanjem zaraženih stabala, a donekle i zagrtanjem korijena prije početka ljeta, kada se pojavljuju kornjaši.
Monochamus sartor F. i M. sutor L. su dvije vrste strizibuba poznate kao štetnici smreke i bora. M. galloprovincialis Ol. dolazi na boru. Sve tri vrste tehnički su i fiziološki štetnici; napadaju stojeća i ležeća svježa stabla. Generacija je jednogodišnja. Pogonochaerus fasciulatus Deg. je malena, do 5 mm dugačka strizibuba, ličinka koje živi u granam bora.
Acanthocinus aedilis L. - dazulja dugoroga
Dobro poznati štetnik crnogoričnih šuma, crveno-smeđe boje, duljine tijela 1,5 do 2 cm. U ženke su ticala dvostruko dulja od tijela. Ženka nakon kopulacije odlaže jaja na udubina i raspuklinama kore stabla, za što se služi leglicom. Ličinka buši hodnik pod korom, gdje se i kukulji u zipci, slično Rhagium - vrstama. Rijetko zalazi u drvo. Sekundarni je štetnik, jer napada samo bolesna, oslabjela ili oborena stabla. Kod nas još dolaze Acanthocinus carinulatus Gebl. na borovima, Acanthocinus griseus Fabr. na borovima i hrastovima, te Acanthocinus reticulatus Razum na smrekama.
Saperda carcharias L. - velika topolova strizibuba
Crne boje, pokrivena gustim dlačicama, sivo-žutim ili rđasto-žutim. Duljina tijela je 22-28 mm, a generacija je dvogodišnja. Duljina odrasle ličinke je oko 40 mm. Tipičan je primaran štetnik koji prvenstveno napada razne vrste topola, najviše kanadsku, a zatim jasiku i jagnjed. Osim topola zna napasti i vrbu. U prvom redu napada mlađa stabla, rijetko ona starija od 20 godina. Roji se u lipnju i srpnju, ali se mogu pojedini primjerci naći i u rujnu. Kornjaši za vrijeme rojenja često izgrizu lišće topola i načine rupe u listovima. Ženka nakon kopulacije polaže jaja na stablima s glatkom korom, najčešće na vratu korijena, pri zemlji. Ličinka buši ispod kore nepravilan hodnik u posljednjem godu, a zatim se zavlači dublje u drvo i buši prema gore. Odrasla se ličinka kukulji u proljeće u posebnom hodniku blizu otvora u trećoj godini, istoj onoj kada izlaze kornjaši. Napad dovodi do oslabljenja mladih stabala koja često nakon toga znaju napasti pčelka (Trochilium apiforme) i vrbotoč (Cossus cossus). Suzbijanje se teško provodi, većinom mehaničkim mjerama skupljanja kornjaša i uklanjanjem zaraženih stabala.
Saperda populnea L. - mala topolova strizibuba
Mala strizibuba dvogodišnje generacije, duljine 9-14 mm. Ličinka je slična ličinki velike top. strizibube, ali je manja - dosiže duljinu od 1 cm. Napada najviše jasiku i kanadsku topolu, a utvrđena je i kao štetnik na vrbama. Roji se u drugoj polovici svibnja te u lipnju. Jaja odlaže na mlada stabalca ili na grane starijih; ne napada stara stabla. Prije odlaganja jaja, ženka najprije izgriza na kori nekoliko poprečnih brazda, a zatim udubinu do bjelike u sredini; nakon toga izgriza oko rupe potkovoliki hodnik otvoren prema gore, i pomoću leglice uloži jaje u bjeliku, što sve skupa traje oko pola sata. Oko mjesta gdje je položeno jaje razvije se kalus, i jaje ostaje zatvoreno u ležištu (utvrđeno je da se jaje ne može razvijati bez procesa kalusiranja). Nakon dva tjedna izvlači se iz jaja ličinka koja izgriza kalus, a zatim nastavlja bušenjem vertikalnog hodnika između lika i bijeli, koji sve više proširuje. U jesen iste ili u proljeće sljedeće godine ličinka se zavlači prema srži drveta i izbuši prema gore do 5 cm dugački hodnik, u kojemu ostaje do proljeća, a onda se kukulji. Pod kraj proljeća izlaze kornjaši. Prisutnost ličinke poznaje se po odebljanju na mjestima gdje je odloženo jaje. Kornjaš izlazi kroz otvor na mjestu odebljanja. Naročito je opasan u šumskim rasadnicima, jer biljke pucaju na mjestima kalusiranja. Pojavljuje se periodički masovno. Intenzitet napada ovisi o više faktora, ali ponajviše klimatskim. Od prirodnih neprijatelja najbitniji je veliki djetlić i veliki broj osa najeznica i muha gusjeničarki. Suzbijanje se vrši izrezivanjem zadebljanja na kori, a u slučaju jačeg napada mogu se mlade biljke odrezati pri zemlji, jer će ponovo potjerati.
Saperda scalaris L. - žuto-dlakava strizibuba, čija ličinka obitava u granama breze, bukve, hrasta, brijesta, johe, javora, topole, oraha vrbe, voćaka i inih listača. Oberea linearis L. - ljeskova strizibuba, čija ličinka prvenstveno oštećuje lijesku, a dolazi još i na bijelom i crom grabu te orahu. Ličinka Oberea oculata L. može počiniti velike štete na vrbama, osobito sadnicama.
Dosta brojna porodica šumskih štetnika koji u prvom redu dolaze na brijestu, johi, topolama i vrbama, a i na drugim vrstama. Odlikuju se jajolikim ili polukuglastim tijelom, svedenim na hrptu; noge su kratke i podešene za hodanje. Ličinke se kreću slobodno i imaju dobro razvijene, iako kratke noge, vrlo konkretnih boja - crne, žute, zlene, crvene itd. Po tijelu imau bradavice. Hrane se lišćem, kao i imazi. Kornjaši se javljaju od ranog proljeća do kasne jeseni. Obično imaju jednogodišnju generaciju. Ženka odlaže jaja na lišće, ali poneke ulažu jaja u biljke. Prezimljavaju redovito u stadiju imaga. Kao štetnici poznatije su u poljoprivredi nego u šumarstvu.
Orsodacne lineola Panz. - dolazi na lišću hrastova, skupa s Miopristis dentipes Ol. u primorju. Zeugophora flavicollis Mrsh. nagriza lišće jasike, a Labidostomis longimana L. lišće vrbe. Lachnaea sexpunctata Scop. je kod nas dosta česta na lišću hrasta. Pachybrachys hieroglyphicus Laich. i P. sinuatus Muls. dolaze na vrbama, a P. tesselatus Ol. na hrastovima. Cryptocephalus sp. dolazi na hrastovima, C. macellus Suffr. na hrastovima i topoli, C. populi Suffr. na topoli, a C. pini L. nagriza iglice bora.
Plagiodera versicolora Laich. - modra vrbina zlatica. Jajolika zlatica, zelenomodre ili ljubičaste boje, ponekad s crvenkastim sjajem, duljine 3-4 mm. Spada u najčešće vrste koje nalazimo na lišću vrba i topola. Od topola najčešće stradaju jasika, kanadska topola i jablan. Javlja se obično u proljeće, u travnju. Čim se pojave kornjaši, počinju s prežderavanjem mladim lišćem na topolama i vrbama. Nakon kopulacije, ženka s donje strane lista odloži po 20-ak jaja. Ličinke se zadržavaju u skupinama i skeletiraju lišće, od kojega ostaje samo nervatura, što obično traje dva tjedna. Odrasle ličinke odlaze na donju stranu neoštećena lista, pričvrste se, odbacuju posljendnji svlak i kukulje se. Za dva do tri tjedna pojave se kornjaši. U povoljnim uvjetima, ova vrsta ima ljeti i do 3 generacije. Posljednji kornjaši se mogu naći čak i u listopadu, ako je topla jesen, ali ih je relativno malo.
Gotovo jednake štete počinjavaju Phyllodecta tibialis L. i Ph. vitellinae L. Nešto su veće od P. versicolore, a tijelo im je produljeno; ne kukulje se na lišću, nego u zemlji. Pri masovnoj pojavi, mogu počiniti goleme štete u rasadnicima.
Melasoma populi L. - crvena topolova zlatica - kornjaš jajolika, produljena tijela, crno-modre boje, duljine oko 1 cm. Melasoma tremulae F. - jasikova crvena zlatica - modro-zeleni kornjaš crvenog pokrilja, duljine 6-9 mm. Melasoma saliceti Wsw. - vrbova crvena zlatica - slična prethodnim dvijema; štetnik vrba i topola. Melasoma aenea L. - modar, ljubičasti ili zeleni kornjaš, duljine 6-8 mm. Napada uglavnom crnu johu, a malo rjeđe bijelu. Melasoma vigintipunctata Scop. - na pokrilju ima 20 uzdužnih crnih pjega. Crno je zelene boje. Napada vrbu. Luperus pinicola Duft i L. gularis Gredler dolaze na borovima, gdje kornjaši izgrizaju iglice. Kao i kod većine zlatica, kornjaši prezimljuju na zemlji, obično pod suhim lišćem ili na vratu korijena.
Agelastica alni L. - johina zlatica
Vrlo česta vrsta zlatice. Osim na johama (crnoj i bijeloj), dolazi još i na vrbama, brezama, topolama i voćkaricama. Kornjaš je to crnomodre ili ljubičaste boje, jajoliko produljenog tijela. Kornjaši se roje u proljeće, kao i gro zlatica. Ženka odlaže jaja na naličju lista u skupinama od po 70 komada, a ukupno ih može odložiti oko 900. Ličinke skeletiraju lišće i najprije se drže skupa, a kasnije se raziđu. Razvoj traje relativno dugo, pa se tek u kolovozu kukulje u zemlji. Kornjaši se javljaju u jesen i nagrizaju lišće, što traje do prvih mrazeva, nakon čega odlaze u gornji sloj zemlje, u mahovinu ili pod lišće, gdje prezime. Ponekad zna počiniti veće štete.
Galerucella luteola Muell. - brijestova zlatica. Sivo-žuti kornjaš produljena, valjkasta tijela, duljine oko 8 mm. Kornjaši se također javljaju u proljeće, u doba listanja brijesta. Odmah nakon pojavljivanja nagrizaju lišće brijesta stvarajući u njemu rupe, za razliku od ostalih zlatica koje ga skeletiraju. Ženka nakon kopulacije odlaže jaja na naličje lista, u dva-tri reda po 25 komada. Također položi do nekoliko stotina jaja, između 600 i 700. Razvoj brijestove zlatice je veoma brz; u doba vegetacije treba joj 30-ak dana, dakle, na godinu može dati 3-4 generacije. U šumama je dosta česta i zna počiniti poprilične štete. Ličinke skeletiraju lišće. Masovno širenje ovog štetnika do neke mjere spriječava parazitička gljivica Sporotrichum entomophilium Peck., koja često napada kornjaše za vrijeme prezimljavanja. Kornjaši također često stradaju od žaba, a jaja napada jajni paraziti Tetrastichus xanthomelanae Marsch. Galerucella lineolla F. je slična brijestovoj zlatici, ali napada vrbu, pogotovo košaračku, a može napasti i topolu, johu i lijesku. Galerucella viburni Payk. je česta pojava u primorju na bekovini (Viburnum opulus), udikovini (V. lantana) i lemprici (V. tinus). Lochmaea capreae L. oštećuje vrbu, topolu i brezu; L. crataegi Forst. štetnik je na glogu.
Poznati štetnici sjemenja kulturnih biljaka, u prirodi i skladištima. Po građi tijela čine prijelaz prema pipama. Uglavnom čitav život provode u sjemenju, a izlaze samo kornjaši radi kopulacije ili u potrazi za drugim sjemenjem. U šumarstvu nisu od većeg značaja; ponekad oštećuju sjeme mahunarki.
fam. Anthribidae
Još manja porodica kornjaša, po građi tijela također čini prijelaz prema pipama. Anthribus variegatus Geoffr. i A. fasciatus Forst. nalaze se često na drveću zaraženom štitastim ušima, kojima se i kornjaši i ličinke hrane; prema tome, ubrajamo ih u korisne kukce.